Dijabetes: Šećerna Bolest | Bio-san Celliant™
Za pomoć pri kupovini ili savjet nazovite nas na 031 638 638 ili 095 638 638 8
Za pomoć pri kupovini ili savjet nazovite nas na 031 638 638 ili 095 638 638 8

Šećerna bolest

dijabetes

Što je to dijabetes?

Dijabetes ili šećerna bolest je kronična, matabolička bolest. Pojam šećerne bolesti ne odnosi se na bolest kao jedan entitet, već na niz stanja koja dijele određena obilježja, od kojih je najvažnija prisutnost povišene razine glukoze u krvi.

Hiperglikemija (povišena razina glukoze u krvi) uzrokuje oštećenje vitalnih organa na temelju promjena malih i velikih krvnih žila i živaca. Prevalencija šećerne bolesti u cijelom svijetu bilježi dramatičan, neočekivan porast.

Šećerna bolest nastaje kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina da održi normalnu razinu krvnoga šećera ili kada stanice na inzulin ispravno ne reagiraju.

Ljudi s tipom I šećerne bolesti (šećerna bolest ovisna o inzulinu) proizvode malo ili uopće ne proizvode inzulin.

Većina ljudi koji imaju tip I šećerne bolesti razviju bolest prije 30. godine života. Znanstvenici smatraju da neki okolinski čimbenik―vjerojatno virusna infekcija ili neki prehrambeni čimbenik u djetinjstvu ili ranoj odrasloj dobi―uzrokuje da imunološki sustav razori stanice gušterače koje proizvode inzulin.

Nastanku toga najvjerojatnije doprinosi genetska sklonost. Bez obzira na uzrok, u tipu I šećerne bolesti više je od 90% stanica koje proizvode inzulin (betastanice) trajno razoreno.

Posljedični manjak inzulina je težak i da bi osoba preživjela s tipom I šećerne bolesti mora redovito primati inzulin injekcijom.

U tipu II šećerne bolesti (šećerna bolest neovisna o inzulinu) gušterača nastavlja proizvoditi inzulin, katkada čak u količini većoj nego je normalno.

Međutim, tijelo razvija otpornost na njegove učinke što dovodi do relativnog manjka inzulina.

Tip II šećerne bolesti može se pojaviti u djece i mladih osoba, ali obično počinje u dobi nakon 30. godine i postaje sa starenjem sve češći.

Pretilost je rizični čimbenik za tip II šećerne bolesti; 80% do 90% ljudi s tom bolešću je pretilo.

Neke rasne i kulturalne skupine imaju povećani rizik, npr. crnci i Hispanci imaju dvostruko do trostruko povećani rizik od razvitka tipa II šećerne bolesti.

Tip II šećerne bolesti također se često javlja u obiteljima. Drugi manje česti uzroci šećerne bolesti su nenormalno visoka razina kortikosteroida, trudnoća (trudnička šećerna bolest ili gestacijski dijabetes), lijekovi i otrovi koji ometaju proizvodnju ili učinke inzulina dovodeći do visokih razinašećera u krvi.

Simptomi bolesti su vrlo šaroliki i ovise o tipu dijabetesa, dobi bolesnika i drugim bolestima ukoliko osoba boluje od još nečega.

Bolesnici sa tipom I bolesti obilno mokre (poliurija), imaju pojačan apetit (polifagija), te mršave.

U žena se javlja svrbež spolnih organa, prisutan je umor, smanjena je opća otpornost organizma te se na koži mogu zamijetiti različite promjene (gnojni prištići, osipi i sl.). Za razliku od tipa I, tip II šećerne bolesti u većini slučajeva nema karakteristične simptome, a bolest se otkrije slučajno u labaratorijskoj dijagnostici zbog drugih bolesti.

Nemali broj bolesnika dozna za šećernu bolest tek kada razviju kasne komplikacije šećerne bolesti (npr. retinopatiju, infarkt miokarda, gangrena).

Šećerna bolest tipa I otkrije se u pravilu 15-ak dana nakon pojave subjektivnih simptoma, dok od početka do dijagnoze tipa II u prosjeku treba 6-10 godina. Vremenom, povišena razina krvnoga šećera oštećuje krvne žile, živce i druga unutarnja tkiva.

Složene tvari na temelju šećera ugrađuju se u stijenke malih krvnih žila dovodeći do njihova zadebljanja i propuštanja.

Kako krvne žile zadebljavaju kožu i živce opskrbljuju sa sve manje krvi.

Slabo kontrolirana razina šećera u krvi također uzrokuje povišenje razine masnih tvari u krvi što dovodi do ubrzane ateroskleroze (razvoja plakova u krvnim žilama).

Ateroskleroza je oko dva do šest puta češća u dijabetičara nego u nedijabetičara a pojavljuje se i u muškaraca i u žena.

Slaba cirkulacija kroz velike i male krvne žile može oštetiti srce, mozak, noge, oči, bubrege, živce i kožu i usporava zacjeljivanje ozljeda. Zbog svih tih razloga ljudi sa šećernom bolešću mogu imati mnoge ozbiljne dugotrajne komplikacije.

Kronične komplikacije pogađaju gotovo sve organe i odgovorne su za većinu morbidititeta i mortaliteta sa šećernom bolesti, a možemo ih podijeliti na one povezane sa oštećenem krvnih žila i na one povezane sa oštećenjem živčanog sustava.

Uslijed oštećenja malih krvnih žila mogu se javiti retinopatija i nefropatija.

Retinopatija je oštećenje krvnih žila mrežnice oka i može dovesti do gubitka vida, a nefropatija nastaje uslijed oštećenja bubrežne cirkulacije i može rezultirati potpunim prestankom bubrežne funkcije.

Kod dijabetičara je povećana incidencija moždanog i srčanog udara kao rezultat oštećenja velikih krvhih žila.

Međusobnim djelovanjem dijabetičke neuropatije (oštećenje perifernih živaca) i krvnih žila može nastati dijabetičko stopalo koje je karakterizirano pojavom deformacija, ulkusa, gangrene stopala te konačno amputacije ekstremiteta (detaljnije u slijedećem poglavlju).

Povećan rizik od nastanka navedenih komlikacija raste sa duljinom trajanja bolesti i sa lošom regulacijom iste.

Dijagnoza šećerne bolesti se postavlja kada osoba ima nenormalno visoke razine krvnoga šećera.

Za mjerenje razine krvnoga šećera obično se uzima uzorak krvi nakon što je osoba oko 8 sati gladovala, ali se može uzeti i nakon jela.

Određeno povišenje razine krvnoga šećera nakon jela je normalno, ali i tada razina ne bi smjela biti vrlo visoka.

U ljudi iznad 65 godina pretragu je najbolje napraviti nakon gladovanja, jer u starijih ljudi dolazi do većeg porasta razine šećera u krvi nakon jela.

Druga vrsta pretrage krvi, oralni test tolerancije glukoze (OGTT) može se napraviti u nekim situacijama, npr. kada liječnik sumnja da trudnica ima trudničku šećernu bolest (gestacijski dijabetes). 

Za izvođenje toga testa osoba treba biti natašte, uzme joj se uzorak krvi za određivanje razine glukoze u krvi natašte a zatim popije posebnu tekućinu koja sadrži standardnu količinu glukoze.

Tijekom idućih 2 do 3 sata uzme se više uzoraka krvi.

Jednom dijagnosticirana šećerna bolest zahtjeva pravilno liječenje koje iziskuje prije svega adekvatnu edukaciju pacijenta, izbjegavanje nekih starih i usvajanje novih životnih navika.

Ukratko osnovna načela u liječenju dijabetesa uključuju: uravnoteženu prehranu, tjelesnu aktivnost, edukaciju (zdravstveni odgoj o šećernoj bolesti), samokontrolu (samoodređivanje razine glukoze u krvi i glukoze i acetona u mokraći), detaljan pregled stopala, održavanje vrijednosti glukoze u krvi unutar urednih vrijednosti, lijekove za snižavanje šećera u krvi, te niz suportivnih životnih mjera sukladno stupnju ravoja bolesti i individualnim potrebama bolesnika, uz neophone higijenske mjere.

Literatura:

Božidar Vrhovac i sur.: Interna medicina, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008. MSD priručnik

Vedran Orešković, dr.med.